Purgerska nostalgija

Purgerska nostalgija
Sastavio i Slozio za citanje : Zdenko Kahlina

Ovo je za one kojima Zagreb nesto znaci i koji znaju kaj je to pravi zagrebacki govor iliti šatra- pravi zagrebački sleng. To se jos zove „purgerski“ jezik.

Evo malo o zagrebackim tramvajima..ili Trajvanima (satrovacki).

Tramvaji.
Teško mi se naviknuti na ove današnje šarene. Sjećam se još onih starih sa drvenim sjedalicama kojima su se vrata otvarala s nekim kolom koje je bilo kod vozača. Nejasno se doduše toga sjećam, trebao bi posjetiti tehnički muzej i prisjetiti se malo kako je to točno izgledalo.

Kada su uvedeni ovi češki koji su i danas u funkciji, već sam išao u srednju školu.
To je bila revolucija, Sjedalice koje se griju, woow savršenstvo. Meni se baš nisu dopadali jer im je pulfer bio jako visoko i na njemu se nije dalo voziti a vožnja na pulferu ljeti je služila za osvježenje. Ponekada smo se i po dvojica vozili na pulferu a za nuždu je stalo čak i troje.

U sredinu, između prvih i drugih kola išli su samo najšašaviji. Ja nikada. Nekako mi se činilo da ako padneš u vožnji sa zadnjih kola,razbiješ se i to je to, ali ako padneš dok si u sendviču nema ti spasa, brrr i sad se naježim.
Danas više nema pulferaša, ko zna zašto ali i bolje je tako.

Češki tramvaji više nemaju, kao na početku, onak klimava vrata koja su se dala otvoriti u vožnji da iskočiš gdje ti paše. Najgore je što su tramvaji sve šareniji. Vele da tak mora biti. Da se Zet na taj način financira. OK ali meni je tužno i ružno.Što više boja tramvaj ima po sebi to mi je manje Zagrebački i ima manje duše.

Sjećam se motornih kola linije koja je vozila od Ribnjaka do Mihaljevca. To su bila kola s upravljačkim dijelom na obje strane. Dakle, „okretište“ je bilo tako izvedeno da je tram pri dolasku do Šloserovih štengi prešel sa one strane od pumpe ukoso preko ceste točno do podnožja Šloserovih. Onaj dio koji mu je bio u dolasku naprijed sada je zadnji kraj. Vozač je samo izvadil onu kurblu s jednog kraja i premjestil na drugi, sada prednji kraj. Štreka je išla onak prek ceste od benzinske pumpe (malo bliže Vlaškoj) do Šlosa. Naravno da je i trolu prevlekel na drugu stranu. Sa obe strane su bili ulazi. Ne sjećam se baš detalja sa ulazima, bil sam mali klinac. Sjecam se tramvajaca koji su s onim štambiljom drapali karte (prelaz!),

Tak sam se sad sjetil opet kak smo se tramvajem vozili u skolu na Zitnjaku. Jel se sjecate onih starih “dvojki”? U drugim “kolima” (mi pravi frajeri smo se samo tu vozili!) zadnja vrata je kondukter zatvaral rucno, a prednja vrata su putnici sami otvarali I zatvarali (vrata su samo klizila lijevo ili desno). Poslije skole, naravno svi smo u “grozdovima” visili na tim prednjim vratima I pazili da ne opalimo glavom po kandelaberima, koji su prolazili pokraj nas, dok je tramvaj isel od stanice do stanice. Cak smo znali viseti (izvana) po prozorima sa strane tramvaja. Jemput, sam dobil kondukterov zig (imal je onu tramvajsku olovku sa zigom na vrhu) ravno na celo, pa sam doma moral objasnjavati kak sam to zaradil (indigo zig se nije dal samo tak lagano skinuti).

Joj, sad sam se čist razgalil! Kak se nebi sečal tih krasnih dana kad se vozilo na prvoj štengi (naravno izvana) na friškom zraku. Navek se iznutra našla neka dobra duša koja je otvorila prednja vrata na prikolici. A ti samo uhvatiš ritam i držeći se za izglancanu vertikalnu mesinganu štangu na vratima, uskočiš. I meni je dost put glava bila blizu kandelabera! Jenput, kad smo išli na tekmu vozili smo se po Maksimirskoj viseći izvana sa strane a stajali smo na drvenim okvirima koji su bili kao štitnik kotača prikolice. Ludo do bola. Da mi to danas sin dela, strgal bi ga. Niš mi nije bilo uskočit ili iskočit iz jurećeg tramvaja. Sad se pak jedva sagnem. Godine delaju svoje. Sećam se i remena za zvonce kaj je tramvajac potezal, i onih polukružnih bijelo emajliranih rukohvata kaj su visili na remenu. E da, tramvajac je imal onaj mjedeni držać za karte (prijelaz i ravno) te onu žig olovku s kojom je poništaval iste. Puno mi toga sad navire, ko da bum vumurl.

Srijeda, 4. rujna 2002.
Obilježava se 111. godina konjskoga tramvaja
Zagrebački Tehnički muzej obilježit će 111. obljetnicu prvoga tramvaja u Zagrebu 5. rujna, predstavljanjem novoga eksponata – replike prvoga konjskog tramvaja, koji je Zagrebački električni tramvaj (ZET) darovao muzeju, i knjige »Tramvaj izgubljen u vremenu«, Nede Staklarević, više kustosice Muzeja.
Replika konjskoga tramvaja, koji je lani predstavljen na zagrebačkim ulicama, izrađena je na osnovi projekta ZET-ova inženjera Franje Đureta, a silueta konja iz drva prema zamisli arhitekta Željka Kovačića.
Ilustrirana knjiga »Tramvaj zaustavljen u vremenu«, Nede Staklarević donosi povijesni pregled konjskoga i uvođenja električnoga tramvaja, uz mnoštvo podataka, dokumenta i slika iz toga vremena. (H)

Serbus I najte kaj zameriti!

Purgerska nostalgija
Sastavio i Slozio za citanje : Zdenko Kahlina

Ovo je za one kojima Zagreb nesto znaci i koji znaju kaj je to pravi zagrebacki govor iliti šatra- pravi zagrebački sleng. To se jos zove „purgerski“ jezik.

Zagrebacke tragedije..
Dogodilo se na današnji dan: Mirogojska tragedija
Najveća u Zagrebu, i jedna od najvećih tramvajskih nesreća u svijetu ovoga stoljeća dogodila se uoči Dana Svih Svetih 1954.

Na današnji dan prije pedeset i tri godine, u nedjeljno maglovito i prohladno jutro, 31. listopada 1954. godine, dogodila se u Zagrebu jedna od najvećih tramvajskih nesreća u svijetu. U njoj je devetnaestero Zagrepčana izgubilo život, a 37 ih je bilo ozlijeđeno, uglavnom teško. Tragedija se dogodila na staroj mirogojskoj pruzi, kada je pri vožnji nizbrdo, između Mirogoja i Gupčeve zvijezde, na kojoj je nagib iznosio više od 9 posto, tramvaj broj 13 zbog prevelike brzine iskočio iz tračnica.

Bilo je nedjeljno jutro i iako je dan tek počinjao, na Mirogoju je već bilo puno Zagrepčana, jer su mnogi požurili urediti grobove uoči Svih Svetih i Dušnog dana. Tako se i na kobnu vožnju oko 8.30 ukrcalo od šezdeset putnika. Vozač je krenuo s polazne postaje na Mirogoju otpustivši ručnu kočnicu za dva, tri okretaja. Ulazeći u prvi zavoj htio je uključiti tračničku kočnicu, ali uzalud. Kad je pokušao kočiti ručnom kočnicom uz uporabu pijeska, kola su već dobila takvu brzinu da je za kočenje bilo prekasno. Tramvaj je jurio sve većom brzinom i na zadnjem zavoju, pored bolnice ispred Gupčeve zvijezde, izletio iz tračnica i prevrćući se strahovitom brzinom, jurnuo na drugu stranu ulice. Uz vrisak putnika i škripu željeza udario je najprije u stabla kestena, iščupao ih iz korijena, da bi se naposljetku zaustavio udarivši u željezni stup gradske rasvjete.

Prizor je bio strašan. Posvuda se čuo jauk i zapomaganje. Prvi su u pomoć dotrčali ljudi koji su čekali tramvaj na obližnjem stajalištu na Zvijezdi. Ubrzo su im se pridružili liječnici i sestre iz bolnice, tadašnjeg Higijenskoga zavoda. Vozači osobnih automobila, kao i taksisti koji su se tu zatekli odmah su počeli prevoziti ranjene do bolnica. Vijest o tragediji munjevito se pronijela Zagrebom. Uskoro su na mjesto nesreće jurila kola hitne pomoći iz svih dijelova grada. Bolnice su pokrenule sve svoje raspoloživo osoblje. Telefoni su neprekidno zvonili, a zabrinuti građani nazivali bolnice tražeći podatke o mrtvima i ranjenima, sa strepnjom očekujući hoće li čuti ime nekog od svojih bližnjih.

Do izražaja je došla i građanska solidarnost. Iako je bila nedjelja i Zavod za transfuziju krvi nije radio, njegovi su se djelatnici bez ikakva poziva sami tamo pojavili u najkraćem vremenu, a više od stotinu građana je došlo dati krv. Poslije podne je čitav grad utonuo u duboku tugu.

Sjecam se i poplava SAVE po Tresnjevki, sjecam se kako smo znali ici sa cetrnaesticom (14) tramvajem gledati dok se Sava nije digla skoro da mosta i kada je tramvaj stao voziti. Sjecam se da je voda dosla skroz do “starog Velesajma” na Savskoj (raskrsce Koncarove I Savske).


Poplava 1964 godine
________________________________________
Prije više od četiri desetljeća, 26. listopada 1964. godine, Sava je poplavom nanijela katastrofalne posljedice u ljudskim životima i materijalnim štetama.

ZAGREB – Otkako je prije puna četiri desetljeća, 26. listopada 1964. godine, rijeka Sava bujičnim poplavama rekla svoje velikom gradu, metropola je doživjela svoju veliku metamorfozu. Najbolje se to vidi na fotografijama koje od jučer čine privremeni postav (do 24. studenog) Muzeja Grada Zagreba. Iako to nije bila jedina poplava koja je zadesila Zagrepčane, ona je u svijesti stanovnika ostala duboko urezana kao jedinstveno traumatično iskustvo.
Katastrofalna je poplava 1964. godine prouzročila ogromne materijalne štete i paniku kod građana. U dva sata izlilo se četiri milijarde litara vode.



Prema nekim procjenama štete su stajale grad pedeset milijuna dinara. Procjene meteorološkog zavoda tvrde da se »u nepuna dva sata na Zagreb izlilo četiri milijarde litara vode«. U noći s 25. na 26. listopada smrtno je stradalo 17 Zagrepčana, poplavljeno je 6000 hektara užeg gradskog područja na kojemu je stanovalo više od 180 tisuća ljudi. Vodena površina u Zagrebu i okolici bila je dugačka 14 kilometara, a najveća širina bila joj je četiri kilometra. Poplavljeno je 15 tisuća stambenih zgrada (oko 300 višekatnica) i 3300 gospodarskih zgrada, a oko 40 tisuća građana bilo je prisiljeno napustiti svoje domove.
Na jučerašnjem otvorenju spomenute izložbe razgovarali smo sa Slavicom Sever, 60-godišnjom zagrebačkom umirovljenicom, koja se živo sjeća kobnog datuma.
– Živjeli smo u prizemnoj kući u Savskoj ulici, tamo gdje je sad zgrada Vjesnika. Majka nas je probudila sva uspaničena i rekla nam da se počnemo pakirati jer je nastala poplava. Pogledala sam kroz prozor i vidjela prizor koji nikad neću zaboraviti, umjesto svoje ulice vidjela sam prljavu rijeku koja je nosila sve što joj se našlo na putu. Zavladala je panika u susjedstvu, nitko nije znao gdje da ide. Spakirali smo najosnovnije stvari i popeli se na krov kuće, preko tavana. Ondje smo čekali da se nešto desi, da prestane poplava. Ali voda kao da je odasvud izvirala..., priča gospođa Sever, koja je na crno-bijelim fotografijama uporno tražila i svoju rodnu kuću.

Grad je izgledao kao da je »pala atomska bomba«

– U tih nekoliko dana naučila sam se strpljenju i solidarnosti. Morali smo mirno čekati i podijeliti hranu, a svi smo bili gladni. Strašno. Tada sam se prvi put u životu počela moliti Bogu. Kad je sve prošlo, grad je izgledao kao da je pala atomska bomba. Naši životi su se promijenili. Bili smo sretni što smo uopće živi, nismo ni mislili na stvari koje nam je voda uništila, sjetno priča gospođa Sever.
Fotografije koje živo svjedoče o zagrebačkoj katastrofi djelo su fotoreportera tadašnjih glasila, koji su uz velike napore uspjeli dokumentirati nesreću.
Osim strašnih prizora, prouzročenih poplavom, fotografije pokazuju i veliku solidarnost, koju su građani i tadašnja vojska pružali svojim sugrađanima, a u katalogu izložbe objavljen je i iscrpan dnevnik poplave koji je vođen u tadašnjem Gradskom štabu, što je također vrijedno svjedočanstvo o poplavi u Zagrebu.
Nakon poplave 1964. godine, grad je ponovno poplavljen već sljedeće godine. Zadnji put se Sava izlila iz korita 1990. godine, no uže gradsko područje nije njome pogođeno. Zatrašujući prizor pustoši naplavljenog grada o kojemu gospođa Sever priča vjerojatno se više neće ponoviti, budući da su gradske vlasti nakon velike poplave potaknule cijelu seriju izgradnje odvodnih kanala, bazena i drugih melioracijskih sustava.
Ipak ostaje činjenica da je Zagreb uz Savu sudbinski vezan pa joj se mora prilagođavati i uvažavati njihovu lijepu stranu, ali nikad zaboraviti opasnost od njezine druge, kobne i ćudljive strane.




Vlak Smrti 1974 godine
________________________________________
Najveca.zeljeznicka nesreca u hrvatskoj povijesti dogodila se u Zagrebu, u petak, 30. kolovoza 1974.godine u 22,40 sati.
Toga dana je ekspresni vlak Atena-Dortmund, prepun putnika,uglavnom radnika u Njemackoj i clanova njihovih obitelji, medu kojima je bilo dosta djece, uletio brzinom od 103 km/sat (umjesto 40 km/sat) u splet tracnica i skretnica na zagrebackom Glavnom kolodvoru.

- Na kraju nešto o nesreći u Zagrebu 1974. Ovaj vlak je zapravo čudom stigao do Zagreba, jer se već ranije mogao prevrnuti. Na primjer, između kolodvora Ludina i Novoselec vlak je trebao usporiti na onom S zavoju kod mosta na Česmi (80 km/h), a tahograf je pokazao preko 100 (mislim 103 km/h). O tome su pričali preživjeli putnici, sjećam se njihovih izjava s TV-a, koji su bili užasnuti kada se vlak nagnuo i valjda vozio po jednoj šini. Njihovi komentari u toj ''akontaciji'' užasa bili su: ''Ovaj ili je pijan ili je lud''.
Strojovođa i pomoćnik platili su tuđi ceh, jer nisu bili krivi za nesreću. Dovezli su vlak (mislim teretnjak) u Vinkovce i onda su ih trebali pustiti da se odmaraju, ali su ih natjerali na brzi za Zagreb uz prijetnju disciplinskim mjerama, blabla.
Knežević i Varga (tako su se zvali) krivi su utoliko što onim idiotima nisu rekli marš!, otišli u policiju i prijavili kazneno djelo teškog ugrožavanja sigurnosti ljudskih života u pokušaju. A zatim na spavanje. Lako je danas nama o tome govoriti, a kako je njima (ako su živi)?

Sudar aviona iznad Vrbovca 1976 godine
British Airways Flight 476, registration G-AWZT, was a Trident 3B en route from London's Heathrow Airport to Istanbul, Turkey on September 10, 1976. Inex-Adria Aviopromet Flight 550, registration YU-AJR, was a Douglas DC-9 en route from Split, Croatia to Cologne, West Germany. The two aircraft collided in mid-air at 10:14 UTC near the city of Zagreb, Yugoslavia, killing all 176 aboard both aircraft. The accident became known as the Zagreb mid-air collision.


Serbus I najte kaj zameriti.

Purgerska nostalgija
Sastavio i Slozio za citanje : Zdenko Kahlina

Ovo je za one kojima Zagreb nesto znaci i koji znaju kaj je to pravi zagrebacki govor iliti šatra- pravi zagrebački sleng. To se jos zove „purgerski“ jezik.
Purger je nadimak za građana Zagreba. Riječ purger može označavati i navijača zagrebačkog Dinama. Riječ može označavati i stanovnike drugih gradova. Riječ dolazi iz njemačkog jezika, iz riječi Bürger, a u prijevodu znači "stanovnik grada".
Peska belega..
Prodavaci su isli po ulicama i vikali : « Peska belega (prodajem) »..
Toga se ja osobno ne secam, ali znam iz priča. Navodno je bio iz Samobora i na tamošnjim bajerima skupljao taj kvarcni pjesak koji je prodavao za ribanje rajngli i lonaca.

Babinjak na Savi
Sava. Kupalište. Splav u Savi sa dva „bazenića“ za klince.

Miris dasaka dobro presušenih na suncu. Frajeri s tarzanicama u maratonkama španciraju pred frajlama po nasipu. Krasni su bili dečki u maratonkama s onom štrajfom po sredini i gumbima sa strane. Puce su bile jako hercig sa volančekom na badiću. Zadnji put kad sam se kupal tam zadnji čas su me zvlekli jer me je ćopil vir… uglavnom, bil sam crn ko sam vrag od vuglena u vodi.

Kod ovih kabina za presvlacenje smo škicali kroz luknje I razmake medu daskama, na puce dok su se presvlačile. Na livadi se uvijek igrala odbojka i nogomet.

Ježeva kućica..
Ja sam satima uzival uz tu slikovnicu i znal sam ju napamet ... jos ju i danas imam tu u kanadi!

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

Bas cudno kako nesto potpuno zaboravljeno u trenu moze opet postati blisko i drago.

Milicajci..
Meho (policajac s trgaća) koji je stajal na postolju I za novo leto dobival poklone na sred raskrsca. To je bilo vrijeme dok su jos automobili smjeli ici Ilicom preko Trga Republike u obadva smjera .

Vojska..
Moj prijatelj je služil vojsku 3 leta i to s drvenim sivim koferom. Nema veze kolko dugo se vojska sluzila, ali svi se secamo drvenih kofera, sa kojima se islo u vojsku.
Doma v Kraljevcu, moja mama jos uvijek cuva kofer od mog brata iz 1964 godine…

Maksimir..
Sjeća li se netko čamaca na Maksimirskim jezerima. Ja sam samo čul o njima ali moj tatek je veslal..i mamica se vozila u čamcu i uzivala!

SJEĆANJA NA MAKSIMIR
Jedanaestica me dovezla do najvećeg i najljepšeg parka, gdje dugo nisam bio, sišao sam i ušao kroz velika metalna vrata. Navalila su sjećanja…

…Znali smo se naći sa familijom pred ulazom u Maksimir, pa povesti djecu u Zoološki vrt. Prije razgledanja životinja, ili poslije toga, nismo mogli maknuti djecu od čamaca na prvom jezeru. Veslali bi oko Zoološkog vrta it kojega se širio zadah zvijeri iz kaveza. Po jezeru su plovili čamci, koje se moglo unajmiti i stariji da provozaju obitelj ili mlađi sa draganom. Iz čamaca se mogli vidjeti kavezi sa životinjama, a između čamaca su elegantno klizili labudovi. Iz paviljona pokraj jezera se čula glazba. Tu su znale svirati «pleh glazbe» ZET-a, vatrogasaca, ili tamburice iz Šestina ili Gračana. Zvali smo ga "Paviljon jeke". Obavezni štandovi uz stazu su nudili šarene lizalice, sjemenke, krahl i kandirano voće. A pokraj jezera je bil "Šnel-fotograf", koji nas je slikao, i za nekoliko minuta smo mogli dobiti sliku, za uspomenu.

Nakon toga bi otišli na Vidikovac, do kojega je od ulaza vozila kočija. Tamo bi pojeli nešto sa roštilja, a stariji bi to zalili gemištom. Za to vrijeme su se djeca igrala pokraj na travi. Naravno i tu su goste razveseljavali muzikaši. Kapela je svirala, da se čula kroz cijeli park.

Prije nego smo išli kući, znali smo skrenuti na izlaz iz Maksimira prema Bukovcu, gdje je na livadi bio veliki vašar, lunapark. Na njemu se šarenili veliki i mali ringišpili, veliki tobogan, njihaljke kao lađe, kiosci streljane, sa zračnom puškom, gdje su se rušile limene šarene mete uz prasak baruta postavljenoga u podnožju, sa krpenim kuglama se rušila piramida od limenih lončeka, a najveselije je bilo «tko nabije taj dobije», gdje je u sredini ograđenog kruga bio podij sa postavljenim bocama raznog pića, na koje se trebao nabaciti drveni prsten, pa se mogla osvojiti i vrjednija nagrada, ako se na istu bocu nabace dva, tri ili više kolutova. Kakav bi bio vašar bez šatora gatare, svjetskih čuda kao bradate žene, najjačeg čovjeka i slično. Naravno, najposjećeniji su bili šatori sa roštiljem i šankom, a za djecu, slasticama i igračkama.


Iz limenih zvučnika miješala se različita glazba prekidana čestim najavama i pozivima da posjetite vašarske atrakcije.

Svi se sa sjetom sjećaju tih vremena i sa uzdahom zaključuju: Toga svega danas više nema. A u doba naših starih, kada je Maksimir uređen i otvoren, tim stazama su se šetale dame u širokim rokoko suknjama, a gradska gospoda su ih pozdravljala skidajući «hohcilindre» sa glave uz elegantan naklon. Mladi gizdavi oficiri, salutirali bi, kočopereći se opasanom sabljom u zategnutin uniformama i zglancanim čizmama. Djeca u plavim mariner odjelcima su gurala veliki «rajf» (kolut), ili drvenu šarenu ptičicu, koja je glasno klepetala krilima. Možda su i oni isto uzdisali – Toga više nema…"

Tako sam i ja sa sjećanjima na stara vremena, šećem Maksimirom i gledam oko sebe, neću li vidjeti taj fijaker i dame u krinolinama, sa djecom koja guraju ispred sebe šarenu drvenu ptičicu na kotačima, koja je lupala drvenim krilima…

Serbus i najte kaj zameriti.

Purgerska nostalgija
Sastavio i Slozio za citanje : Zdenko Kahlina

Ovo je za one kojima Zagreb nesto znaci i koji znaju kaj je to pravi zagrebacki govor iliti šatra- pravi zagrebački sleng. To se jos zove „purgerski“ jezik.
Purger je nadimak za građana Zagreba. Riječ purger može označavati i navijača zagrebačkog Dinama. Riječ može označavati i stanovnike drugih gradova. Riječ dolazi iz njemačkog jezika, iz riječi Bürger, a u prijevodu znači "stanovnik grada".
Nekaj malo o meni:
Vrabecvasdal, morate nekaj čuti I o meni. Rodil sam se v Zagrebu u Zajćevoj bolnici, stari je otpelal staru u tačkama u rodiliste....al sam užival droncanje!!!!

Kajzerica..
Ja sam rasel na Kajzerici, kod velesajma. Po ljeti smo se kupali u Savi, koja je jos u to vrijeme bila čista. U školu smo isli preko željeznickog (zelenog) mosta do Horvacanske ulice. Jel se neko seca speedway utrka po staroj sodranoj stazi iza velesajma. Braca Regvart su drmali..Policajci na konjima su nas čuvali, a mi klinci smo im kroz noge bezali unutra – naravne bez karte!

Posle, kad sam se preselil na Kraljevec, Regvart Branko mi je bil prvi sused (i jos uvijek zivi pored moje mame). U tom kvartu smo se švercali na ljetnu pozornicu kina“Sloboda“ na Dubravkinom putu..Na košarkaškom igralištu Tuškanac smo "prodavali" cigle onima koji su bili slabiji od nas ili smo ih natrag "kupovali" kad su naišli jaci (tam di je danasnji Salon).

Kraljevec..
Kraljevec je moja ulica. Tam sam odrasel.. ali ne do kraja. Do Kraljevca se dojde od Malog placa po Radnickom Dolu i ulicom Zelengaj. Od Placa ima oko 1,700 metara ili otprilike 20 minuta pesice. Moze se dojti I busom, koji vozi svakih pola sata a vozni red se ni menjal vec vise od 40 godina. Kraljevec ima veliki hrast na okretištu busa, i mali dućan sa debelim šefom i dečki koji piju pivo unutra u dučanu poslje nogača kod As-a, i ulaz za osoblje kod Vukušića gdi si mogel "posuditi" pivu poslje 23h i vratit sutra ujutro, i "baba plavuša" (stara susjeda u plavom šlafroku sa plavim ehotonom na kosi) koja nas je špijala kad smo kasno dolazili doma ...
Samo… danas nema vise gostione “kod Vukusica” a bome nema niti birtije As. Umjesto nje sagradili su luksuzni hotel, u kojemu nema gostiju, jer je skup. Nekadasnje nogometno igraliste su pretvorili u parking hotela a svi moji decki (Zlaja, Caruga, Demla, Cenko, Tona, Bozo, Tunjo, Vladek I ostali) su odselili ili su vumrli. Je, kaj se tu more, dosla su neka druga vremena..

Ulica Kraljevec u novije doba..

Rokov Perivoj..
Na Rokovom perivoju, u ovakve ljetne vruče dane, navečer je uvijek bilo malo svježije i cijeli grad ti svjetli pod nogama, a oko tebe krijesnice i cvrčci, zagrljaj cure i dečka ... ma, to je najljepsi dio grada!
Park ispod Strosmayerovog šetališta i jedna klupica s koje puca prekrasan pogled na Ilicu i zgradu sa satom. Tu smo ja i moja draga ljubovali kad nismo imali gdje. Najljepše su nam bile večeri kad je mjesečina obasjavala drveće i ciklame oko nas.. a onaj miris sume oko nas se ne zaboravlja tak lako!

Klopa..
Ja sam jako volil jesti žutanjak sa šećerom. Joj...žutanjak sa šećerom.
Glavna fora si bil kad si među klince izašel s mašću namazanom šnitom kruha a gore posložen luk (I secer). Nikog nije smetalo kaj si posle zaudaral po luku. Onda nismo bili tak „hajklih“. A sjeća li se tko prvih margarina. Bili su ko rubikova kocka. A žvakaće gume? Kaogume, kak smo ih zvali. U pravom si smislu to moral žvakati. Bile su tak tvrde da si si fest vilice razjačal.

Sjećam se mlijeka u staklenim flašama i kak smo se kockali za te cepove (onak skupis dlan, pa « udri » po cepovima ; ak ih okrenes tvoji su, a ak ne onda gubis..

Pijaca..
Mi smo pili Koktu, Naru ili malinovac...ponekad sam dobil i " Musolini".
Joj, sad kad to čitam sjetil sam se Himbersafta na kraljičinom zdencu. Kad smo išli na izlet navratili bi do drvenjare i drmnuli himbač. Poseban gušt. Danas klincima, kaj god daš ne valja!

Tucman..
Tko se sjeca plesnjaka u gimnastickoj dvorani “Kod Tucmana”? Na galerijama se pilo, pusilo a tam je bila I garderoba. Odzgora smo skicali macke (pi*ke, kak smo ih zvali) I kad bi izabrali “svoju”, onda smo cekali da pocnu “sentisi”, pa smo isli dole da pitamo: « pleses? ».
Se seća još ko od vas Vikija Glovackog? Prvog pljeska, Tončija Kljakovića, natapirane Gabike i Marka Novosela?
Sjecate se Varietea u Ilici,1950-1960, onih godina kada je bio Viki Glovacki director, kada si mogao popiti gemist sa Markom Novoselom...ali ih je volil prije i izmedju pijevanja, sjecam se Nele Erzisnik...Ivo Robica, Dusan Dancua, Tereze Kosovije kao i mnogih drugih.


Diskaci..
Pa onda je dosla era diskaca. Ja cesto velim da sam ja „disko“ generacija. Dosta sam visil u Lapidariju, klubu u Gundulicevoj, Big Ben u Bogovicevoj (dim od cigareta se mogel s nozem rezati), plesnjaka na Trgaču, svirali su Koralji, koncerti „The Mladi“ na Tuskancu i u „Centru“ (Studenski Centar u Savskoj) sa Vox pojacalima i zvucnicima. Na Tuskancu su vise pustali Credence Clearwater Revival i Mango Jerry. Lapidarij: tak me puno uspomena veze na Lapidarij… kak se čagalo na žtem..
Moja klapa su bili decki iz raznih dijelova grada: braca blizanci (Tresnjevka), Vako (Maksimir) i Perica (Salata). Cure su tam bile tak mlade i zgodne !!!

Posle su dosle prve cage na Vrbiku, Grupa 220, Drago Mlinarec ... Nautilus su tam super "skidali" Cream i ostali progresiv rock ... Mislim da su malo starije puce sizile za slovenackim Kameleonima, ako me sjecanja ne varaju. Ljetne čage na Savi…

Negdje oko 1972 mi je Centar postal glavno mjesto.. švercanje u Studentskom (ko fol student... ). Tu sam upoznal i jednu crnu malu, koja je jos i danas samnom, samo nije vise crna! Ona mi je nosila te studentske iskaznice nutra – van, jer su trebe imale besplatni ulaz preko tjedna.

U Frankopanskoj, negdje oko Dramskog kazalista je bila caga u nekim prizemnim prasnjavim prostorijama gdje su pustali samo Janis Joplin kad je umrla. Ne sjecam se kako se taj diskac zvao. Posle skole smo stalno visili oko Zdenca i Kavkaza... jedno vreme je I kavana Corzo bila u modi, ali nikad nismo imali dost love da tam sedimo.

Sad sam se setil.. jeste isli u diskac gore na bregu kod Nazorove, koji se zval “Jabuka”? Super mjuzu su pustali. Mislim da je tam plesnjak I dan danas…

Tam na Jabukovcu je bila I moja Osnovna skola. Imal sam jednu razrednicu koju smo svi zvali “Jelicka”, a bila je srbijanka. Ona me naucila nekaj o razlomcima, kaj mi je ostalo za cijeli zivot. Znala je reci: “Bog je gore I Brojnik je gore”. I tak sam si to zapamtil za celi zivot !

Ples na Velesajmu u Novom Zagrebu, kojega smo zvali “posljednja sansa”, jer su tam dolazili malo stariji, kao zadnja prilika da se “ogrebu”.

Jedno vreme smo svi nosili cvjetne kosulje ... valjda nekak pod utjecajem Michel Polnareffa i Antoine ... ali Beatlesi su bili naj. Uvijek se debatiralo koga vise volis Beatles ili Stones ... Joj, kak su nas profaci zezali u skoli zbog malo duze kose. Uvijek sam moral malo duze “zulufe” skrivati iza uha.

Sanjke..
Gledam ovaj sneg kak pada pa se setim mojih prvih sanjki. železne sa debelom daskom odzgora, teške ko sam vrak. Trebalo ih je svaki put doteglit na vrh brega..
Bili smo zabundani u kaputiće, štrikane kape i rukavice na kojima se posle skoril sneg, a kad smo došli doma (nakon deset puta "još samo malo") šparhet je tak lepo grijal

Sanjkanje na Cmroku I Tuškancu..
Sjecate se nocnih sanjkanja po Tuskancu. Onak, smo napravili „karavane“, pa se spustali od danasnje Nazorove, skroz dole do Dubravkinog puta „100 na sat“. Kaj se sanjkanja na Tuškancu tiće, sjećam se kad je cesta bila zatvorena od Gvozda pa dole do kina „Sloboda“. Na kraju je bila s ralicom narivana hrpa snijega (za zaustavljalje). Prvi je sa sličuhama kormilaril i njega su zadnjeg izvlačili iz te hrpetine nakon „zaustavljanja“.
A obleka je bila strašna! Od hlača špicerice, debele zokne u gojzericama. Na gojzericama sličuhe gvinterice! Još ih uvijek imam ali su skroz zahrđale! Danas ih više nego pol ne zna o čemu govorim!
Nekad su i zime bile bolje! ah, ta dobra stara vremena...tak su daleko sada.



Sklizane
Klizane, smo delali po cestama. Ja sam uvijek peske isel u skolu, pa sam stalno trazil te klizane, da “brze” dojdem do skole. Onak, svako malo naides na koju pa se zaletis I poskliznes…sto dulje to bolje.

Mene za nestale stvari u Zagrebu ne veže neka jaka nostalgija osim kad se s dobroga ode na loše, a -- iskreno rečeno -- u Zagrebu nije to jako čest slučaj. Većina promjena koje se mogu vidjeti kroz zadnjih četrdesetak godina nije bila na lošije nego na drukčije. Mnoge su bile na bolje.



Ono što mi od starog Zagreba fali su pristojni ljudi, jeftini i dobri gableci u mljekarnama, dostava mlijeka u staklenim flašama pred kućna vrata i bezbrižni seks. Dobro, ovo zadnje baš ne ide na račun Zagreba, ali mi fali. Prije si kod seksa s novom damom mislio kako da vam bude što ljepše, a danas mladima prvo na pamet pada, ”joj, valjda ne bum nekaj pobral".

Da se ne bi krivo shvatilo; ja sam još jako daleko od gerijatrije. Meni su 56 i skoro sam jednako djetinjast kao kad mi je bilo 16. Ali, to kažu da je karakteristika mnogih muškaraca -- da nikada zapravo ne odrastu.

Serbus i najte kaj zameriti.

Ovo je za one kojima Zagreb nesto znaci i koji znaju kaj je to pravi zagrebacki govor iliti šatra- pravi zagrebački sleng. To se jos zove „purgerski“ jezik. Evo jednog primjera i ak ste pravi zagrepcani, ovo bute razmeli!

“Tak mi se banzek razglajzal da sam moral flahajzlina podmetnuti. S kladivcem sam ga našpanal ali sam ga prije moral vu šrafštoku zacvikati”.

Pravi ili starinski purgerski je nastao u razdoblju vladavine AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE! Germanizmi su nastajali u svim dijelovima pod patronatom monarhije,ali su se lokalno nešto razlikovali. To su austrijacizmi, austrijski njemački, pogotovo kaj se klope tiče, jer recimo kajzeršmarn i germknedle ja ovdje u cesarskom gradu fino mogu njupat u studentskog menzi, dok kolege iz švabije opće ne kuže kaj je na dnevnom redu...

Večinu tih riječi povremeno koristim, jer sam se u djetinjstvu vrlo često susretao s njima. Bedaček, starozagrebački je prepun takvih iskrivljenih germanizama koji bi sasvim sigurno njemcima služili za sprdnju, ali eto, to je tak. Imaš nekih riječi kao recimo štokrl koji uopće nemaju zamjene.

Štokrl je posebna vrasta stolice kakvih više i nema, barem ih ja nisam vidio već jako dugo. Nahtkasl koristim u opet krajnje iskrivljenom obliku nahtkaslić.
Ligeštul opet nema zamjenske riječi jer više ni nema ligeštula...bar ne onakvih kakvi su ligeštuli bili nekad. Kad se veli ligeštul točno se zna na kaj se misli.

Kad smo kod šprehe...aj da vidimo kom kaj znače sljedeći izrazi il rečenice:

- Je, za to treba imat dobar zicflajš/il bit zicflajš.

- Pa pogleč ga kak se ponaša, vidi se da nema kinderštube.

- Joj, ona je tak štremih ženska, a još je i sva fon oben.

nacigano (mi je malo preveč tu po rubu šosa)
- (znam te još otkad su te u) ajmprdeklu (nosili)
- coprnica (s Griča)
- žvajznem te (po piksi)
- (žedna sam, ima koji) železni martin (u blizini?)
- (ajmo se kupat na) babinjak (na Savi)
- (dobil buš po) frnjoklu
- stepla (me struja)
- (kaj to) cuclaš?
- (najel sam se) bogovski!
- (to ti je ispalo) bog bogova!
- Vanjkuš- Poplon
- Špurati- ići
- Šperhakl- provalnički alat

Ovo je za one kojima Zagreb nesto znaci i koji znaju kaj je to pravi zagrebacki govor iliti šatra - pravi zagrebački sleng. To se jos zove „purgerski“ jezik.

Kaj je to purger, a kaj “dojdek”?
Purger si lepo sedi v fotelji i čita cajtunge, kad dojde gospon Dojdek i stane se pokraj. Ne razme on kaj to gospon plemeniti Purger delaju, pa se sam onak ovlaš nalukavle. Ondak gospon Purger lepo pozdravi (jer se "gospon" Dojdek nije setil nit pozdravit kad je ušel (iako dobro zna da ga krava kad ujde v štalu, saki put lepo mukanjem pozdravi; čak ga i osel, kad ga sretne v polju, njakanjem otprati ...). Tada, zbunjeno, herr Dojdek ipak pozdravi, al nekak sebi v bradu. Uzme si kuraže i pita: "A ča to radiš, ha, Gospe t'?" Gospon Purger lepo odvrati: "Čitam cajtunge, dragi gospon." Dojdek se vrpolji i sve obleće oko fotelje, pa kad gospon Purger to vidi, lepo ga ponudi: "A, bi se vi seli, gospon?" "E, a, Bogati, pa bi, sija bi!" odvrati Dojdek. Na to se, kak po komandi, gospon Purger zdigne, rukom popravi meblštof na fotelji ampak se odmakne dva koraka v stranu. Dojdek se baci v fotelju, kak da je njegova vlastita. I ne projde ni časa, kad se uz Dojdeka stvori još par Dojdekov. Malo po malo, gospona Purgera, novi dotepenci izguravaju vun. I tak se gospon Pl. Purger, najde v forcimeru. Nemre više ni v sobu ujti, a kam li se sesti.

Knjige o Zagrebu..

Knjiga 'Frajerski nokturno', nazvana po jednoj od nekoliko Majdakovih zbirki pjesama, sadrži romane - 'Kužiš stari moj', 'Kćerka' i 'Starac', desetak priča te izbor iz Majdakove poezije.

Za obaveznu lektiru preporucam knjigu Zvonimir Majdak : Kužiš stari moj

'Izmeđ fakinov iz našeg firtla najviše sam se družil s Glistom, jer je uvijek ispadalo da se nas dvojica nađemo na istoj strani. Isprva mi je bilo čudno. Poslije sam prokužio u čemu je štos. Ja se nisam dao vući za nos, niti si zapovijedati od strane pedera koji su htjeli biti glavni u klapi - a nisu mi ravni ni u kom pogledu - i da oni određuju kuda ćemo na čagu, kam piti, kam se pačati u ljetu, koje viceve slušati, i tak dalje, i tak dalje, dok je Glista opet furtim ostajao na klupi za rezerve kod neke frajerice, koja je otišla na spoj nekom drugom jeberu i bez milosti žrtvovala mu fren-da Glistu, tako da bi se on poslije obaveznog polsatnog čekanja, za svaki slučaj, dovukao na ogradu parka te tu proveo večer pijuckajući, psujući i zijevajući. Nekad bi zatekao samo mene, ili još kojeg fakina bez love za kino, pa bismo tu zajedničkim snagama raspalili po nesolidnim mačkama koje uživaju da vas zaribaju...'

Ovo je za one kojima Zagreb nesto znaci i koji znaju kaj je to pravi zagrebacki govor iliti šatra- pravi zagrebački sleng. To se jos zove „purgerski“ jezik.

Pravi ili starinski purgerski je nastao u razdoblju vladavine AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE! Germanizmi su nastajali u svim dijelovima pod patronatom monarhije,ali su se lokalno nešto razlikovali. To su austrijacizmi, austrijski njemački, pogotovo kaj se klope tiče, jer recimo kajzeršmarn i germknedle ja ovdje u cesarskom gradu fino mogu njupat u studentskog menzi, dok kolege iz švabije opće ne kuže kaj je na dnevnom redu...

Večinu tih riječi povremeno koristim, jer sam se u djetinjstvu vrlo često susretao s njima. Starozagrebački je prepun takvih iskrivljenih germanizama koji bi sasvim sigurno njemcima služili za sprdnju, ali eto, to je tak.

Za mene je taj govor glazba za uši, ne toliko riječi koliko onaj stari purgerski stil i način, neponovljiv i zauvijek urezan u srce.

Evo par primjera pravog zagrebackog govora (šatra je pravi zagrebački sleng) :

Na vuglu, kod Majmunjaka, nabasam na tipa s faksa, ono libo glava, sve trebe su slinile za njim: čehla, ajncug, hodalice- čista šminka, i pitam kak si, di si, kaj delaš u životu?
Veli šljaka vani, peneza ko dreka, stara je brodo, rista je vumrl, sisterica se udala za Naca, znaš onog lafa s Trešnjevke, onog kaj je naganjal komade po Štrosu pa je uvek pobiral šljagu, imaju troje klinaca.
Ma stipu čupri… soliram, nisam lud ženit se. Stara cmizdri, al meni je ovak guba, kaj bi vraga vukel za roge.
Kak si ti, još u istoj gajbi? kaj imaš cucka? mojme batje!
Pa imala si frku od njih, bravo stara, ajd pozdravi škvadru, moram gibat, serbus!

sjecate se onog:

• a bas si hulja..
• ili daj bezeca..
• Kapaj tipi pripičapaš sapadapa?
• Kuš stara ja opće ono nemam pojma kaj ti briješ...

To je bila autenticna spraha starog Zagreba, jos vrlo ziva u nasem djetinjstvu. Jasno, korjeni takva popularna govora su u nasoj kolonijalnoj/provincijalnoj proslosti. Rijecnik germanizama i posebnih autohtonih idioma je bio toliko bogat da je imitacija zagrebackog govora bila prakticki nemoguca. Jednostavno, morao si s njime odrasti i asimilirati ga od nejake dobi. Svaki kumek i doseljenik je mogao reci “kaj", "bum" i "oberliht", medutim samo zagrebacka djeca znali su istinsku ulicnu "sprehu": rijeci, sintaksu, stil, te fonetiku.

čisti bezobrazluk
Godišnji je došel i prošel, vratil sam se na šljaku, porješaval sve zaostatke kaj su me dočekali i sad konačno imam malo vremena za nekaj napisati.

Vidite Tkalča je od navek bila granica između dva svjeta - Gornjeg Grada i Kaptola. Ta dva firtla nikad nisu išla skup, a mi smo bili ni vriti ni mimo, i morem slobodno s ponosom reći da se nismo dali zajebavat ni jednima ni drugima, a koristili smo prednosti i jednih i drugih (po potrebi). Kak nismo praf za praf pripadali ni jednima ni drugima, sa ostatkom svjeta se nismo previše ni družili, bili smo si dosta mi sami - Bajs i ja.
Dobro bil je tu još i Bajsov brat, mlađi koju kuku od nas, a šlepali smo ga sa sobom kad smo baš morali. Inače, za poštenje, moram priznati da smo ga s godinama sve više prihvačali tako da je uskoro zaradio punopravno članstvo u našem društvu.
Ne bi vjerovali ali sa nama je ponekad u društvu bila i jedna cura (kak me je sram). Ona je živjela ni tu ni tam tj. adresa joj je bila u Dugoj ulici (Radićeva), ali kak je živjela u dvorišnoj zgradi imala je ulaz iz Kožarske. Dobro, istini za volju, nikad se ne bi tolko srozali da jednu žensku primimo u stalnu klapu, ali kad nismo bili ni na jednom od svojih lutanja bila je čist OK društvo.
A sad ono kaj sam praf za praf htel napisati.

Nas dvojica smo jedva čekali prve proljetne dane, a kad su konačno stigli počinjao je naš raj. Znali smo svako dvorište po cjelom Gornjem gradu, Kožarskoj, Medvedgradskoj sve do Zvjezde i Ksavera. Znali smo gdje kaj raste, gdje su jagode, trešnje, kruške, jabuke i ino voće, a nismo ostavljali ni povrče. Nema niš slajše nego kad isčupaš mrkvu iz gredice, obrišeš ju glodaš ju onak u hodu ko zec. Nama ulice nisu trebale - ušli smo u prvo dvorište i iz jednog u drugo kroz cjeli kvart skroz do Cmroka. Tuškanac nam je bil ko dvorište.
JOJ TUŠKANAC, sad sam se setil, ovo Vam moram ispripovedati ili bum pukel !!!!

Omiljena zabava u Tuškancu je bila zajebavanje ljubavnih parova. To vam je bilo jako zabavno, ali i opasno. Puno puta smo bili u nemaloj frci, jer nikom nije drago da ga dva balavca maltretiraju dok je s komadom. Najopasnije ali i najslađe je bilo čekati i gledati dok ga dečec ne umoči a onda početi!
Prvo ih gađaš sitnim kamenčićima, ali naš par je u transu pa baš i ne kuže da ih neko zajebava. U drugoj fazi su na redu grančice i malo krupniji kamenčići, a ako ni tad ne skuže onda jednostavno počneš galamiti i delati buku kao da dolazi cjeli bataljon.
U tom trenu nastaje generalno sranje! Kit skače sa cure (ili ju baca u stranu ako je ona bila gore) brže-bolje navlači hlače, ženska vrišti nezna kaj bi prije pokrila cice ili rit, a mi sad moramo biti brzi i dati petama vjetra. Ak se slučajno precjeniš i zakasniš sa paljevinom ili nedaj bože imamo nesreču pa naletimo na nekog olimpijca, više te ni jedan šnajder u gradu ne zašije nazaj.
Kad danas gledam na to nemrem da ne razmišljam o tome kolko smo naškodili natalitetu u ovom gradu, a isto tako kad se probam staviti u kožu tih frajera, koje smo tako nemilosrdno prekidali na izvoru životnog nektara, mislim da ak bi ulovil onog balavca koji me je prekinul počupal bi mu noge iz riti!!

Tolko za danas, sad kad sam u Zagrebu bum valjda i češće nekaj napisal, a sljedeće bu o Sto stuba i o pederima.
Servus i najte kaj zameriti posebno oni koje sam prekinuo u poslu sa komadima.